PLEME KAINOVO

svijet pojavnosti i svijet zakrovitosti susrecu se svaki sa svoje strane,na peronu 7 i 3/4,na mjestu gdje se otvaraju VRATA PERCEPCIJE.za prvoga to su Vrata Ulaza,vec za drugoga Vrata Izlaza.oprez!prije klika na link CAVE: ULAZ SAMO ZA BUDALE!CIJENA-RAZUM

25.02.2009.

MOZDA CE DOCI ILI JEDNE NOCI MOZDA CU MOCI :)

mozda,ipak,to sto velis ima smisla,
mozda ce zaista po mene doc¨ ,
mozda ce neko,tek tako,upaliti noc,
svjetlu od iglicastih svjetlica najave,
noc u bljesku detoniranih neurona,
u nespojivosti glasnih povika strave,
i nijemog,mutavog mene,morona.

kao prastari,zazelenjeli nadgrobnik,
sa ocima sjetnim,iz kojih ce teci vrijeme,
u danima tame,straha izjedralo boli breme,
i sjenka patnje uklesana u kameni lik.
kao vrhovnik,neprestan,i dovjek,
takav cu biti,a zasto ne?...neubiven,
neumiven i nespreman bit cu ,
ta nespreman bijah jednom,znaci uvijek,
trenom ocaran,u nesvetom svome zicu
vremenu,snovima o vjecnosti predan,
neskup i nevrijedan,tek covjek,jadan,jedan.

da,mozda to sto si rekla ima smisla,
mozda ce zaista po mene doc',
mozda ce neko,konacno,upaliti noc...
ipak,pozeljeti neces jos jednom,
da mi kazes kako si znala,i
kako si samo cekala.
kako si ih cekala,zorom,
i kako si cekala,
neces pozeljeti da mi kazes,mala.

jer gle,svi znalci,neznani i znani
vec su odavno tisinama predani.
sahranjeni? a koga briga. i
koga ce biti briga za toplinu noci,
u kojoj ce se pojaviti...u kojoj ce doci.

a Ovaj ce ih cekati
od smrti mrtav,i mutav.
umoren vremenom,
i cekanjem ,dugim,
predugim.
pak do tada,
zelim da se smijem,glasno,
veoma glasno da se smijem,
dok slusam kako govoris:
"mozda ce uskoro doci po tebe,
 mozda ce doci po tebe,bebe!?!"

08.02.2009.

SONETI SAPATA NOCNIH ILI SONET PLAVO-BIJELOG SVITANJA

 dal` ce neka koja dođe,
s one strane iskrenosti,
dal` ce znati da me nađe,
da mi priđe kao sjena,
kao žena,od djeteta
ukradena-ukradenom
da mi priđe bez namjere,
bezazleno,osmjehnuto?

 dal` će znati da mi vrati,
moje noći moje nepospane,
moje snove, moje bajke,
priče mora i talasa,
vile moje razigrane,
nasmijane oči jedne
dal` ce znati da mi vrati?
dal` će znati nasmijano,
da me prati,pati,vrati?

 odsanjane moje snove,
dal` će znati da oživi?
sobom živom da odmijeni
šapat čeznje izmaštani:
"nä,voli me,ne boli me,
lomna sam ti,ne lomi me !"

znam da bolim,navikni se.
 pomoli se i za mene,
 u daljine zagledanu,tvoju
 bonu djevojčicu,bol ne boli
 nasmijanu,okom sjete.ovo dijete
 srcem bonim znam da volim,
 i da bolim tebe bolna,i da patim
 pa da bolim,pa odbjeglog da te pratim
 tek da ludu sebe-tebi,ludo vratim.

ne ponikni do dna srca,
 gdje je bolno i bez boli,
 ta pogledaj samo tamo,
 na vrh brijega sunca kuća,
 i u kući zvijezdan krevet,
 na kom' si mi bolan raspet,
 tvoje slabo bilo,plaho,
 sred gruda mog kuca tiho.

malo ovo tvoje,sobom pokriva te.
 u vatri si,goriš,i suze te moje gase.
 iz groznice dozivam te:dijete! moje dijete!
 vrelo ovih,vrelih poljubaca nek mi tebe hladi,
 da mi,dijete,od te vatre ne sagoris klete.


izgubljen si mi u mraku,i tamne te sjeni plaše,
 svjetlo sam ti privi' me na grudi,
 spavaj samo i mirno mi,milo,samo mirno budi.
 ne dotiči vrelo čelo,ja sam tvoja mala straža,
 jastuk sam ti odmori se,ne budi se,spavaj mirno-
 sanjaj mirno ,i mirno mi,milo,samo mirno budi.

 dal` ce doći ili nikad neće,
crno žensko,ispod crne peče,
da mi bude ljuba,prilježnica,
il' ženica podatna i mila?
ipak mila,
svila naših
strasnih milovanja,
mamit će me s onu strane zbilje,
sve dok imam snova,vjere,zelje...

(srećo moja,odmaštano moje sve !!! )

 zagubljeno,nujno moje milo
ova polja posijane sjete,
i tvoj pogled sjetni,pjani,
na dno mene zakljucaj,zatoči,
gdje ih neće naći niko ini.
žudnjo moja,u bojama noći,
sva ta moja popijena vina,
i mrak maka sto mi Morfej toči,
pogled ludi,bez vjere i dinna,
i čekanje moje,uporno i ludo,
u odlučan pogled neće da pretoči-
nikad,niko-nikad više ni ja.

 a ti tugo,
što si stala,dvoumiš se ?!
ima mene i za tebe,
i za njene sjetne oči.
samo neka teče,
samo nek` se toči,
ove noći nikad nestat neće!
nikad više ovog novog,
noćom,zorom dočekanog,
što od mene-sebi me je krala.
kralja ludu za sebe je htjela,
luda lüda,kraljevskoga čela.


( nikad vise onog starog )

...

( milo moje razigrano,nikada ti bliži nisam bio,
nikada te snio tako sveto,nikad brižno od tame te krio,
milo moje uplakano,nikada ti bliži nisam bio,
nikada ti bliži nisam...nikada ti bliži
nikada ti...nikada ja...nikada mi...
milo moje oživljeno,nikada si bliži nismo bili...)

 


 
burn burn burn
burn burn burn


03.02.2009.

OSVANUT CE DARCY IPAK NA OVOJ STRANICI ILI CORTO KEEPS UP A PROMISSE

zimska prokrvljenost i tvoji
bijeli kristali nastanjuju
srž moju koštanu.
bijela vrana leti,
ženo, vrela si!
i moja si.
Darcy!
Zrela žena si.
Ženo Moja si.
I dar si mi ti.
Darcy.
Merci.
Francuski,
monparnasovski i tepavo
"merci beaucoup"

Boemski,
baš kao da sjene smo na pozornici
Rue de Senne;
Jedan Pjer i jedna Barbara.
 
"Barbara, kaži mi istinu!"
 
"sjeti se, Pjer!"
 
I jedno pijanstvo umuje,
jedan covjek,avaj,bolom bi da se ubije
Prevert je nedopjevan,Barbara,
jer Pjer ovaj voli te
stihovima svojim, ispreturanim.
Barbara!
Darcy!
Kurtizano moja!
Mistreso hipotalamusa mog
ledenog,zamrzlog.
mag,i magija bijelog,
bijela vrana iz šešira cirkuskog.
vrelo moga moje si
pjesnice!
ljubavnice!
Vrela si!
kao usijane rijeci moje,
krijesnice vrele želje u danu ovom,
predprosinackom.
kao 2007 zrela si,
i vrela si.
sobom u vrelini potpuna,
vrelo moja si,
vrelo vrelog moje si
i dar si mi ti,
Darcy!

Mercy!
monpeljeovski ili monparnasovski,
i francuski tepavo:
"merci beaucouo"
ženo!
moja si Maja
majena si moja
moja voljena si,
jesi ,jesi.

žena moja si i dar si mi ti.

03.02.2009.

Rana,jutarnja,protocnost vitae fluida

Rana,jutarnja,protocnost vitae fluida
jos jednom,i jos jednom je novo,sveosve novo jutro! kao Novi Dan.
prvo svjetlo sivog,sledenog i ukocenog jutra,naprosto je umarsiralo u mene.
koracnica zime 2009.marsevski hod Sijecnja.otvaranje nove linije desavanja.i zelja.
(svrsavam po potrebi da oplodim sebe sama. kao vrhunac hedonizma :)
sijecanj odsijeca posve nove trake dronjaka kojima sam ogrnuo svoj neosuncani torzo.
NESTO SE DESAVA! NESVAKIDASNJE.

zaotrazje mog duha,osvijetlilo me zivotom,tom najplemenitijom i najcjelovitijom covjekovom potrebom,koju mogu da osjetim,unutar sebe,kako se krece kosmicki ciklicno, potrebitoscu mojine,pokrece me,oblikuje moje zelje,moje osmjehe,moje daljine,kojima se i ovog jutra obracam,trazeci tvoj potpuni osmjeh.Zeno.i mirise tvog toplog budenja.
sneno osmjehnuta,rumena i opijena,moja si.
zrela i podatna i vrela,zena si.
snena i vrela,rumena od noci i stihova,uzavrela,plodna i zanosna,zena moja si!

prvi sam,do kontura moje razbudene zelje,iscrtane jutrenim casom kojim provijava bijela stud,u plesu smjene Sijecnja i Veljace. Prosinac godine Gospodnje 2009-te.ove.(tekuca bi bila,da ju studa mrazica zaledila nije:)

studeno dobovanje Sijecnja na mojoj ceonoj kosti ne prati tonalitetnu uredenost Reqvijema,ne javlja se kadencama zimskog,svepustosnog odumiranja.
(oslobodenje! kroz gladnost.)

zvizducem zimske osmijehe.preludijum kristalnog vjetra u cudnoj,zimskoj odi radosti.
osjecam se...iglicasto.
sipim,propadujem,sa bijelim,reskim otpiljcima celicne susnjezice januarske.

(osjetljiva sluzokoza s vrha jezika zalijepila se za vrh gvozdene ograde.)
pomislio sam na tebe. odmah potom pozelio sam da uradim nesto blesavo.i vrhom jezika sam ljubio snjezne siljke sa vrha ograde.i dalje sam mislio na tebe.s jezikom blesavo sraslim sa studenim gvozdem ograde.

(strelicia regana sam.krvavo crvena.)
glad za tobom,vrelim slovom tvojim,i zelja da ti se otvaram,poput mjesecevih strelicija,u svetosti vlaznih noci.u drhatu nerazumlja.u poju tanina.iz toploga vina.u silnosti zelje,zbog koje je vrtnja univerzuma ovo jutro organizovala da nalikuje voznji na vrtesci,veoma akcelerativno. zato sam tebe,milo,nosen neravnotezom zivota i zelja,po vrelini zimskog jutra,u Sijecnju,i po moranju svom nerazumnom zaceo u imaginaciji.njenom najcistijem i najkrotkijem prilezistu...pa zastao...ostao, pokretu otet,u cudu. i u nepokretu ugadanja srsima tjelesnosti. ustreptao,gledao sam te kako izrastas iz udovoljenja nepresuhu zelja mojih. gledao te kako,u neponovljivom procesu samostvaranja odvajas svoje tijelo leptirsko od kosuljice svega proslog,i teskog,i dolijeces na okvir moje potrebe za estetskim dozivljajem topline tijela,sa slikom tijela,mirisima tijela,tebe. zeno,zrelo vrela si!
u nuznosti samozaptivnosti svoje,gladan sam tebe,bebe!

slike moje maste oplodila si,mila. Moja si! pa se hranim skladom oblicja krhke,vrele,znojne zenstvenosti tvoje. i mnostvom zivih boja,pastelnih mirisa,i okusa tijela tvojega ,tvojih sokova,protocnosti tvoje nektarske, kojim ukrasila si postojanje svoje,samo za potrebe ovog gladnog,neponovljivog jutra.i neponovljivog,gladnog mene.

dozivas me,vabis,svojim lakim kretanjem kroz ether jutra.
elegantnim pokretima svoje nove tjelesnosti,budis u meni novu potrebu za trajenjem.(s tobom i u tebi)
i pozelim da te pratim u tom sasavom,nelinearnom letu,ritmicno...u ritmu Ginger Bakera.
potrebo mene i jutra moga!

tijelo moje zelje si,nestvarna i velika u udovoljenju moljenjima mojim.tako samosvojstveno. nadmocno. uznosito. ipak pitomo i popustljivo. ('oslobodena zbilje ko suvisne odjece') moja zelja slika te kao odgovor gladnosti mojoj,snovima mojim,potrebama mojim tek prepoznatim.
uuuuzmii me!!! sada! bas sada!!! poslije ce biti kasno.
(tren prepoznanja treba iskoristiti u potpunosti.kapitalizirati ga osmijehom koji ignorira svo negdanje zedanje za kupom krvi.)

tvoooj sam ludo! pridigni me,na sebe osloni me!

jutro.ja.i ti.
jutro kao mi,mami...

(svoga psa cu nazvati tvojim imenom!)

pa ecce...uzmi me!

nades me.vodis me.gubis me.trazis me.od sebe prosis me.smijes se jer imas me.
sobom darujem te.rasipno rasipas me.i smijem se jer imam te.
nestedro rasipam se zbog boje tvog osmijeha.
zbog mirisa tvoga postojanja,kojima se zavlacis u mene,kroz otvorenost jutru,tebi,ljubavi u plesu tvome jutrenome.
osmotska kraljice moja!
nastanjujes me etherom mirisa svojih,kapljicama znoja ispod lijevog pazuha. razlij se u meni ljubavi moja luda,odvazna! ludo moja tecna!
zivi u meni.presipaj se,od jednog odvaznog oblika do novog.
pretakanje tvoje,Rijeko moja,od forme neopisja do forme savrsenstva je.
oplodi me sobom pijanom,ludom,svojim mirisima,svojim zastakljenim pogledima...
plesimo ljubavi moja! plesimo osmijesima! s tijelima u grcu vrele strasti. budimo ludost! bicemo nesputanost!
budimo! kad vec se budimo,jos uvijek se budimo...
i budimo nasmijano!

ecce! novo cedo vlastitosti. odojce. na sisi.

zgrabi ga! grabljivice moja topla!
i krenimo ispocetka. (sa zastorima na otvorima baznog prepoznavanja) idealan za nas.
 obrnuli smo potpun krug. vrijeme je za novi. u kom nece biti tebe. u kom nece biti mene. ostat ce samo nase ublehe na koje smo se bas eto navikli. poznate su nam sve. dodi !!!
sa vrelim orgazmicnim kricima oslobodenja.kroz sexualno sagorijevanje viska debilnih zivotnih nakupina. tuberkoloznih. dodi bebe! ugrij me. utjesi. oslobodi. razbij napetost u udovima.u dusi. mazi me. svrsimo skupa. voli me! volimo se kao nikad do sad. volimo se posljednji put. prije no sto poklonim tvoje tijelesno oblicje prosjacima sto iz tamnih potleusica krecu u potragu za dnevnom dozom ma cega.
na kraju ne ubij me bebe. jer sve sto moze doci,sve sto mora doci,sve,bas sve samo je luk nekog novog kruga. krug po krug.
i tako...

 

02.02.2009.

Našao sam jednu Babelu :)

MEMENTO MORI
...
DANAS SAM DALEKO OD POTREBE DA KRIVULJOM SVOJE OCEANIJE ZAPLJUSKUJEM HRIDI SLICNE GLAVI SECERA. NA POVRS IZBACUJEM PLUTACE. PARAMECIJALNA SROCENOST OMOGUCAVA PREZIVLJENJE U DOBU SLEDENOSTI. PLANKTONSKI MICRO-POKRETI TEK ODRZAVAJU TIJEK MOJE ORGANIZMICNE KRVOVITOSTI.  ANIMALIZAM ZADOVOLJAVAM ORGAZMICNIM SRASTANJEM SA MAJKOM DVA DJECAKA KOJOJ LAZEM U LIRSKOM DESETERCU. DOK GOVORIM O LJUBAVI. I SVETOSTI ZENSKE TOPLOSTI.


-"BUDI MALO PARADIGMATICAN,BEZ POTREBE ZA POST-KOITALNIM NIKOTINSKIM SVRSAVANJEM", NASTOJALA JE DA SAZME SVO TO UMOVANJE BEZUMLJA.
-"JA SVRSAVAM RIJECIMA",REKOH NEOPREZNO.
-"CAK I TAKO,NE MOZES,SVE DOK NE ISPOSTUJES SEBE" 

TREBALO JE DA ME POGODI TA NJENA POVRSINSKA FLOSKULICA IZ NEKOG TRECERAZREDNOG HOLIVUDSKOG ZIVOTICA .SRECOM,OSTALA JE DALEKO OD SMISLA.  PILA JE PUNCH SA RUMOM I BITTER SUZAMA SREDOVJECNOSTI KOJE SU JOJ NAVIRALE NA SVE PORE. OTVORENOST.
"VEOMA ORGAZMICNE SUZE."
U JECAJU,U GRCU,IZGUBILE SU SE MOJE RIJECI.
JA SAM PIO VLASTITU KRV. S PAR KAPLJICA BELLADONE. 
I TEK SUZOM LAUDANUMSKE TINCTURE.
U JECAJU.U GRCU.NISAM ZNAO DA PLACEM.PA SAM SE I JA GUBIO.POPUT SVOJIH RIJECI.
...
ZABORAVLJANJA.POBORAVLJANJE.
ZAMAK.ZAMISAO.
TRUDBENIK.
ZASTOR OD SEDAM MILJA.
BAS CELIK.
SENDWEECH.
ZAUSTAVLJANJE.KRVARENJA.
...
NEDOSTAJU MI TVOJI ZILETI.ZA DEPILACIJU.KOJIMA SAM SEBI OTVORIO ARTERIJSKI PROTOK SVIJETLE KRVI.U ZAZGLOBLJU LIJEVE RUKE.NA LIJEVOJ RUCI NE NOSIM OZILJAK TVOG ZILETA ZA BRZU DEPILACIJU BIKINI ZONE.NA LIJEVOJ RUCI,U ZAZGLOBLJU LIJEVE RUKE NOSIM SVOJE ISKRVARENJE.KAO SAT.SA DVADESETIOSAM RUBINA.

21.01.2009.

Zenici...mome gradu

visoko je tamo,gore...odakle nocas mogu da promatram svjetla ovog ukletog grada koji me porodio,koji me zadojio krvavim mlijekom mjesecevim,koji me pokrenuo,pokretao,brinuo se o iskri oka moga suznog,pa me ostavio, napustio,dopustivsi mi da u njemu pocivam nesmiren.

macevi prvog jutarnjeg svetla ostre se na uzvisinama sedimentnog krecnjaka koje uokviruju rijecnu dolinu vranducko-zenicku.
razmetnost prvog svjetla ce  otkriti da je to tek dolina sivog manufakturnog pejzaza,nelijepa,ali ipak uljegla u samu bit nasega postojanja.

bas tu se prelamaju zivoti nasi,sve uspomene,sva ludovanja,sve dobrohotne kapitulacije pred vlastitim egom,nabrijanim do jaja,bas tu,na ulicama zenice. grada.
nas grad,zenica.grad!...zenica majka.uciteljka i kaznjavateljka i hraniteljka i braniteljka...
zagrtala nas,brizno, skutima svojim,skrivajuci nas u noci,od ociju urokljivih,zlih,pandurskih i svih drugih,inih...

  znali smo ritam ovog asfalta,narancastih neona na ulazu-izlazu koji su znali da budu topliji i od sunca samog. znali smo u prvim jutarnjim mirisima razaznati note sjete,tuge,veselja,razlicitih ushita.
tako moze da mirise samo ovaj grad,u onaj vakat,kada je zivot bio tu,na dohvat ruke,tek na pedalj ispred nasih koraka odmjerenih ,lakih. tako se moglo koracati samo po ulicama ovog grada,koracima kojima se ne stize nigdje,koracima cija je glavna i jedina svrha samo i samo koracanje,bez cilja,bez zelje da se stigne,i uostalom,i bez mogucnosti da se stigne...ma gdje,bilo gdje,svugdje ili nigdje-koga briga,bitno je bilo kretati se,ne biti statican,ovaj grad to nije dozvoljavao.ne statican biti! to nikako.samo to ne.

i sam hendikep na koji smo postankom osudeni,kroz ovo invalidno tijelo,bez krila, u kome provodimo dane,godine,vjecnosti...djetinjstvo,mladost,i mladost ponovo,i novu mladost,pa i zrelu mladost koja upravo ispisuje svoje spomenare na nasim licima,na sjecanjima,na potomstvu brizno cuvanom od infekcija koje dolaze s  mirisima ljudi koji su svoga Boga razaznavali po bijelim carapama,mirise onih ciji su najblizi preci jebavali koze...koze brate,koze smradne,koze bestidne,dopustajuci izmjene u svom genetskom kodu.
 incestuozna saputanja u zavjetrinama njihove licne opustosenosti,i koze,koze,koze brate koje kraj njihovih ognjista primaju na sebe ulogu smjerne,odane domacice,podatne hranilice i strasne ljubilice.njihove bestidnosti,odanost plemenskoj tradiciji i ovaplocenje  te meketave strasti,u ropskoj pokornosti,faunski i ne-cedno,odano i u potpunosti,ishodilo je u konacnoj, nepopravljivoj degeneraciji gena.
heeej,brate,njihovi geni imaju kod rogatog prokletnika!oni su Sest!
oholi do te mjere da svoje potomke uce magicnim kukama brojeva veoma predano.od beskonacnog minusa njihova nauka o brojevima nikada ne prelazi crtu licnog na pozitivnoj osi koo-systema.kod broja sest obavezno se zaustavljaju.sedam ne postoji u njihovoj ubogosti.sedam je On. Onaj koga ne prizna njihov gen,smradni kojim se narugase mome,tvome gradu,cestama nasim,vodi nasoj koja tece,tece,tece...tek tako.lagano i neoptereceno.ne brzajuci.vodi od koje smo ucili kako se tece bez cilja i bez razloga,tek zbog kretanja,zbog moranja ,zbog proticanja...navlastito zbog zadovoljstva.vlastitog.

  mi smo princevi ovoga grada.i tako smo i zivjeli,princevski.tako smo se i kretali.tako smo tekli,proticali..pretakali se iz forme u formu,postajali zivi u svakom novom,odvaznom obliku. tu polimorfnost vlastitu konzumirali smo kao uostalom i sve ostalo,neobavezno,neoptereceno,bezrazlozno,bez otklona u klauzalnom postojanju,potpuno rijeseni,posve posveceni toj misiji bez cilja,misiji bez misije,odvazno i hrabro dopustali smo usputnostima da obuku ruho fatalnosti,i uzivali smo u tome.kao istinsko plemstvo,plemenite krvi-u bojama iskovanog,hladnog celika...s istinom u pogledu,iskreno,ne ispitivacki,ne s nepovjerenjem,ne podanicki nego vladalacki...visoko iznad moranja,visoko iznad nemoranja,visoko iznad trazenja-nalazenja-nenalazenja-snalazenja-nesnalazenja,visoko iznad vrhova laznih potreba i moranja...
letovi nasi nisu znali za krila,letovi nasi podizali su dim ponocnog praznjenja simens-martinke u ponocno,saucesnicko nebo,crveno i uzareno..pa visoko,visoko,let dimnog zmaja nosio nas je do granica stvarnosti,do granica uma.

umnost nas je nalazila ponajprije u zadimljenim krcmama,sa limenim cepovima coca-cole u izbusenim dzepovima.nasa umnost stolovala je u noci ovog grada koji nema alternative,grada koji je znao da nam se nudi u potpunosti,koji je znao za sve svoje mogucnosti,neskrite.tako ih je i nudio.svima.svi su mogli da se posluze njime,bez bojazni da ce ih grad pozvati na naplatu.jer ovaj grad,nas grad, nikada nije znao za cijene vrhovnosti...

 poput retardirane,dobrohotne prostitutke,ovaj grad nije mogao da se ne ponudi svim onima koji su pozeljeli da ga osjemene grijehom,prljavostima,jadom...onima koji su zajedno sa blatom na stegnutim opancima-gumenjasima u ovaj grad donosili i svoje neprilagodenosti,svoje strahove,svoju nedorecenost,svoje zakone neispisane...
zbog njih su se promijenili mirisi nasih zajednickih svitanja,agresivno spram mirisa-starosjedioca,sumnjicavo i ispitivacki,nepovjerljivo,oholo koliko je to mogucno tom jadnom puku s podanickim prstenom nestovanja ma cega sem kazne,straha od vode,od vjetra,od svjetla,straha od rijeci,od osmjeha,od umjetnosti,straha od podsmjeha koji ne moze da ih ponizi,jer ponizenjima se strastveno predaju svakim udisajem koji je uvijek do pola-ne vise,jer podozrivi su prema ovom zraku ciji je medumolekularni prostor ispunjen prociscenim mirisom lahkoce postojanja, osmjesima Istoka kojem se okrecemo u trazenju najfinijih kristala duse,rafiniranom sjetom koja umije da pokrene kapi mosusa kroz suzne kanale,sverazloznoj sreci koja tek u jednom trenu umije da uskovitla medaste kupove finog edenskog polena,da ga pronese do najudaljenije sjenke predate na brigu ovoj dolini,da ga oplodi nadom. i vjerom. vjera nase doline pronosena je Belgijskim Vjetrom,vjetrom cistim i cistecim koji odnosi nosi prljavost neprilagodenih i njihov kuzni zadah,i ne mijesa se s tim vulgarnim,ne-estetskim nesmislom.

jednoga dana,jednoga ponedeljka,ili petka, o punoj luni,uz zvuke svecane simfonije komponovane gradskom vrevom,sumom frekventnog saobracaja,zivim tonovima zivuce ulice koja slavi lagane korake,van-step blokeja i kuckanje zaljubljenih i zanesenih potpetica,sum zanjihanih suknjica koje imaju vlastitu volju,i ne prate zelje lijepih,nasmijanih vragolanki,cednih koliko i putenih,zivotnih,bezbriznih suknjica koje znaju caroliju otkrivanja ljepote,od zone koljena-na gore,sve do mjesta gdje je opisan licni sram,koji se granici sa estetskim potrebama gradskih mangupa odjevenih u beskrajnu odvaznost,i zanesenost,i tu posebnu,djecacku osmjehnutost ...
ritam naseg,urbanog marsa ce biti dirigovan potrebom da koracamo glave podignute,ponosno,u cistoti naseg ociscenog grada. ritam bubnjeva teske industrije i mrka odlucnost crne metalugrije ugradena u korak,u pogled,u zivot,u snove sinova ovog  grada  vodit ce nas u boj protiv teskih,sivih koraka pod kojima cvile nasi korzoi,parkovi i setaliste uz rijeku...taj gegavi hod,spor i nepovjerljiv spram cvrste podloge,uzasnut elegantnim oblicima ostrih, pravouglih,urbanih pejzaza,kao da je pocinjao u glibu iskonske potrebe za raskaljuzenom ilovacom,kao da je izrastao iz te kaljave mase,povezujuci korijenjem plemenskog sujevjerja zemljinu raskvasenu ilovacu sa ilovacom oniskih,pognutih tjelesa,nabijenih muskulaturnom masom grotesknog oblika,u nesrazmjeri sa proporcijama coeka,sa sobom,kao i sa drugim...noge povijene u koljenima,ruke dugacke zanjihane poput kvrgavih lijana na stablu tog u blato usancenog tijela,prizemnog,bas kao da je citava ta iscasena prilika u opcem nastojanju da bude sto blize zemlji,najbolje polegnut na nju,kao na plodnu kucku za koju se nikada vise nece morati oznojiti,koju ce kleti a voljeti,zbog koje nece ratovati,gladovati zbog koje nece sa strahom u nebo pogledati. jer misli kako konacno moze da je voli posjednicki. i pobjednicki...
e nece moci!!!

02.01.2009.

PLEME NESVETIH

istetoviranih cela,bezimeni
sveimeni,stoimeni,svetoimeni
i uvijek neki drugi,sebi,
svome nedosljedni.

nadom ne trgujemo.
da umujemo,ne umijemo
prstima dugim po koferu snova dobujemo.
slova pisma kicenog ne razbiremo
imenima grešnih predaka se vicemo
na međi svjetla svijeta obitavamo.


ne zaziremo
od trpkog ukusa prvog sloga tame.
sa grijesima smo i sa sramom,
i u vjeri drugovi vjerni,
drugujemo,
i nikom ništa ne dugujemo.

sami!
same!
u prostoru,vremenu izgubljeni
bez svojih strana svijeta
razbacani,neposloženi
od sebe oteta djeca nesveta.

istetoviranih cela i imena,
pupkovinom rodenja sputani
sami svoja sjena bezimena.
pleme djece zauvjeke
cesticama noci dohranjeni
dovjeko bivamo,oduvjek bjesmo,
i zauvjek jesmo.
bjesni.
bijesno.


Stariji postovi

PLEME KAINOVO
<< 02/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728


BUDUCNOST

Podsjećanje
MEMENTO MORI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2663

Powered by Blogger.ba